');
Najdraži blog :)

http://ijustwannaforget.blogger.ba/
Imate pitanje?

http://ask.fm/ValjdaJaxD
Moj miško Ako vam se svidja moj blog, dodajte u favorite. :)
Dobrodošli na moj blog. :)
26.02.2019.

Moj lažni dječak

Nakon par godina odlučim skinuti prašinu sa starih kofera prepunih uspomena, i požalim... Požalim jer se iluzija koja mi je godinama prijala i koja mi je u mislima bila mirna luka u najburnijim noćima, raspršila u milijarde dijelića, pretvarajući se u ne više od prašine. Moj savršeni dječak sa najljepšom iskrom u tamnim očima, sa osmijehom u kome sam uvijek pronalazila utjehu, sa najčistijom i nevinom, platonskom emocijom, postao je moj lažni dječak, moja iluzija... Sa nešto više godina i tereta na leđima, sa malo više bora na licu, pameti u glavi i nažalost manje sjaja i života u očima, realnost me je ošamarila, vrišteći mi istinu u facu. Moja posebna neostvarena ljubav, moj ideal ka kome sam težila svih ovih godina uopšte nije tako posebna, čak šta više, ni jedan mali djelić te nazovimo ljubavi nije poseban. Moja osjećanja i ja smo poslužili kao razbibriga, puko popunjavanje redova na praznom papiru. Pitam se koliko njih je čulo iste priče kao što sam ja slušala mjesecima, godinama... Koliko tih djevojčica ti je slijepo vjerovalo, kao što sam ja? Da li imaš ičeg istinitog u sebi? Nakon svih ovih godina noseći teret krivnje za neostvarenu ”vanvremensku ljubav”, čitajući i gledajući stvari pametnijim i iskusnijim očima, spoznajom da sam ti značila koliko i mala kap u ogromnom okeanu, na neki način, ipak, osjetila sam olakšanje. Znajući da su moje emocije bile čiste i iskrene, za razliku od tvojih koje nisu ni postojale, ne plašim se ni najgoreg suda. Moj lažni dječak, moja lažna uspomena. Da li mi se uopšte sjećaš imena? Boje očiju? Da li ti znači išta to što kada zatvorim oči jasno čujem tvoje otkucaje srca, vidim tvoje oči, kosu, usne... Što kao malo dijete kao kad recituje pjesmicu, znam napamet sve tvoje planove za nas, našu budućnost, sve naše tajne i naše stvari. Što te čuvam uvijek i zauvijek na onom posebnom mjestu, koje sam ti davno obećala. Što si ti moja dječija, najiskrenija i najčistija emocija...

30.01.2017.

I dare you

Život imitira umjetnost. Zakorači u moj svijet, moju vrstu umjetnosti... Ako se usudiš.

19.07.2015.

?

Ponovno me progoni stara zelja... Odlazak od svih i svega. Negdje daleko, sto dalje. Negdje gdje me niko ne poznaje, gdje niko ne zna moju pricu i biografiju. Negdje gdje bih bila srecna, gdje bih zaboravila svoj stari zivot i zapocela novi. Gdje bih stvorila novu sebe, tacnije, gdje bih bila ono sto zaista jesam, bez pretvaranja i navlacenja maski. Umorila sam se od ugadjanja drugim ljudima, od pretvaranja da je sve u redu iako me razdire. Umorna od sumnje, konstantnog razocarenja i osjecaja da ne pripadam ovoj sredini. Nisam sigurna da li je ovo pogresno vrijeme, mjesto, ljudi ili sam pogresna ja. Mozda sam sama kriva sto vjerujem, zelim i nadam se necemu boljem, necemu iskrenijem i cistijem. Da li previse trazim ako zelim barem jednu osobu u svom zivotu koja ce razumijeti moju zutu minutu, koja nece previse pitati ali ce ipak sve znati? Osobu koja ce iza mog osmijeha prepoznati grc i nervozu. Osobu koja ce biti uz mene bez obzira na moju histeriju, ljubomoru, nervozu ili tugu. Nekoga ko ce stvarati dugu ispod crnih oblaka i tjerati tamne oblake a ne stvarati ih. Trebam nekoga s kim cu moci pobjeci od ove realnosti koja je preteska za mene. Realnosti koja me u sekundi gurne na samo dno. Zaista previse trazim?

10.04.2015.

I idemo opet...

Boli. Razara. Trudim se ali... Ne mogu. Zašto jednostavno ne nestaneš? Koliko god to željela, na samu pomisao da te nema nešto se prelomi u meni. Zašto to radiš? Uživaš u ovome? Uživaš da me gledaš kako se lomim ispred tebe? Poslije svega, zaista moram da se zapitam, kakva si ti to uopšte osoba? Šta se toliko strašno moralo desiti da postaneš čovjek bez emocija, kamen koji je samo navukao ljušturu čovjeka... Kako sam to uspjela propustiti... Mrzim osjećaj kada mi nedostaješ, a znaš i sam da nisi zaslužio. Ti nisi tu, a na dohvat si mi ruke. Samo te molim da se vratiš. Ne... Ja te preklinjem da se vratiš! Vrati se jer te niko, ali baš niko ne može voljeti kao ja. Niko neće ponijeti pola tvog tereta sa leđa, samo da ti olakša iako ću sebi nauditi. Izdigni se iznad tih svojih zidina koje si podigao oko sebe i vidjećeš koliko te volim, koliko mi fališ i koliko želim da budeš prisutan u mom životu. Ne moraš se ni izvinuti, samo mi uputi barem jedan iskren pogled ili me barem zagrli, znaću sve. Ali to je tvoj problem... Kod tebe nema zagrljala, nema iskrenosti i prije svega, nema topline.

18.12.2014.

Za jednu posebnu osobu.

Znaš najdraža moja, uzalud se trudiš sakriti od mene svoja osjećanja i svoja razmišljanja. Uzalud se trudiš nabaciti lažni osmijeh preda mnom. Kroz sve slojeve vidim pravu tebe; nesrećnu i tužnu djevojku koja žudi za iskrenim prijateljem. Za nekim ko će ponijeti pola tvog tereta, ko će otjerati loše misli. Reci, šta ti znači taj osmijeh kada ti vidim tugu u očima? Ponekad je mnogo jednostavnije odlumiti nego odgovarati na pitanja. Ali vrijedi li ta gluma noći gluvih za jecaje, ogledala razbijenih u stotine komadića, suza koje pričaju onda kada usne miruju? Pokušavam biti "taj" tvoj iskreni prijatelj, ali osjećam kao da mi kliziš kroz prste. Želim da te zadržim, ali ne uspjeva mi. Svugdje oko tebe osjetim tragove tvog vlastitog pakla, vidim krila koja nisu ni stigla da uzlete... I tu gorčinu koja ne prolazi.

23.06.2014.

Xx

Šta pisati... O čemu?
Šta učiniti kada inspiracija blijedi? Zapravo, šta učiniti kada inspiracije više uopšte nema...
Toliko je misli koje se kao uragan motaju po glavi i prave haos. Toliko je i onih lijepih misli i osjećanja, ali uzalud... Ne mogu. Ne mogu to sve pretočiti na papir, mog starog prijatelja koji je i u najgorim noćima bio tu. Potrebno mi je nešto novo u životu, žudim za nekom promjenom. Nečim, bilo čim što će me nadahnuti, inspirisati... Ovako je sve mrtvo more. Nema ni najmanjeg talasa koji bi uzburkao tu mrtvu površinu.
A možda opet najbolje pišem kada sam tužna i usamljena; što sada nisam. Ni najmanje.
Srećnija i zaljubljenija no ikad.

26.05.2014.

.

Tiho je, a moje misli lutaju. Mašta, koja se godinama razvija, danom za danom, ubrzano preuzima moj um. Sva ta energija koja zasigurno kruži mojim tijelom ne prestaje da se smiruje, vidljiva je sigurna sam, ne mogu da je kontrolišem. Nadjačava me, jako, spontano, ubrzano. Želje su veće, ne prestaju. Pomiješane sa maštom izazivaju pravu navalu emocija. Reakcije postaju nekontrolisane, pogled snažan. Osjećam sve, bez kontrole sam. Želim i ne opirem se. Podsvijest je prisutna. Reaguje tiho, skoro nečujno i bez ikakvog uticaja. Razlozi, opravdanja, greške sve je jedno, razlika ne postoji. Čini mi se da svakim danom isključujem se sve više, volim to, želim. Kao da više straha nema, ne osjeća se. Nema više tišine u mislima, kao da nisam sastavljena...

07.04.2014.

...

Nakon dužeg vremena da se vratim vama, starim uspomenama... Uspomenama koje blijede svakim ignorisanjem, svakim glumljenjem hladnoće, svakom laži da si zaboravio. Ne smiješ ih zaboraviti, zabranjujem ti! Ne želim se suočiti sa realnošću koja mi vrišti da si krenuo dalje, sa nekom drugom... Sebična sam, znam da jesam. Trebam te, a ne želim te. Mrzim te a volim te. Želim te udarati, želim se derati na tebe zato što glumiš,a opet te želim zagrliti, poljubiti; U meni se vode bitke, između hladne i nostaalgične osobe kojoj fale prošla vremena. Vrijeme će odlučiti koja će pobjediti. Vrijeme je ono na šta računam jer me ovaj moj blesavi osjećaj vara. Na njega se ne mogu osloniti.

05.01.2014.

Previše je ljubavi sa jedne a zaborava sa druge strane.

Bio mi je jedini. Moja tajna... Ona najveća... Bila sam sa drugima, ali njega sam nosila u srcu. Najviše mi je trebao, a eto... Baš njemu sam najviše bola zadavala. Nisam mogla podnijeti činjenicu da volim, pa sam ga tjerala od sebe. Stalno mu se vraćala a ustvari bježala od njega. U jednom trenutku pokazala bih da mi je stalo, a u drugom da sam đubre. I najgore od svega, kad god bih se vratila on bi bio tu. A sada... Odustao je. Od mene, od nas. Sada je na njemu bio red da ode, i otišao je. Ali nije se vratio. A ja? Ja sam opet ta koja bježi i koja se vraća, samo ne onom koga volim. Vraćam se njegovim lošim kopijama, loše kopije njegovih usana, očiju, osmijeha...
Fali mi. On i onaj osjećaj kada znaš da je nekome stalo, da se neko negdje bori za tebe. Želim vratiti njega i našu godinu, ali... Plašim se da je prekasno. Previše je ponosa sa obje strane, previše ljubavi sa jedne a zaborava sa druge strane.
Kako sam posijala, tako žanjem.



03.01.2014.

:-)

Čudno je to.. znate nekako neobično i neshvatljivo. Kroz život naučite mnoge stvari, kako se boriti, prepoznati prave prijatelje, razlikovati tugu i sreću, bol i mržnju.. A šta je s ljubavi? Gdje je ona u svemu tome ? Kako naučiti voljeti, praštati? Eh.. to vam je kao neka vrsta bolesti i jako je zarazna. Kao kad uđete u harem prepun crvenih ruža, crvenih kao krv, koje su slušale vjekovima te ljubavne priče i puštale suze krupne kao kapljice kišne rose poslije proljetnog pljuska. Obasjane sunčevima zrakama koje su se žutile kao najbogatije zlato ovoga svijeta i davale im poseban sjaj,kao onaj u vašim očima kada znate da ste voljeni. Osjećate se božanstveno, osjetite taj miris ljubavi u zraku i sreće, nečeg što nikad niste prije. Kad bi vam dali svu ljepotu i bogatstvo ovog svijeta ne biste je mjenjali za taj osjećaj jer nema te riječi kojom bi se opisala ljubav, to treba doživjeti i osjetit.. Ali svemu dođe kraj pa i toj ljubavi. Kao magija koja se raspe po haremu i začara ga. Te latice koje opanu i od kojih ostane samo trnje koje vam se zabode u srce i para ga i taj nečujni jecaj i bol koja vas lomi na sitne komadiće stakla. To sunce koje prekrije mračni oblak i pusti kišu, te ljudske suze, koje su lile danima. I ta hladnoća koja vas obuzima i mržnja i ljutnja i tuga.. Koja traje satima,danima,mjesecima... I opet kao nekad dođe proljeće i vaše srce postane još jedna ruža u tom haremu, još jedna ljubavna priča koja će ostati zapečaćena i slušati ljepotu i sreću tih ljudi.


Stariji postovi


Ruka u tvojoj ruci i nije važan svijet...